U okolini Zrenjanina jedva su preživele dve vetrenjače a i đermovi su retki. Nekada su vetrenjače i đermovi krasili krajolik pitome ravnice i umesto da postanu turističke atrakcije, prepušteni su zubu vremena.
U širokoj pitomoj vojvođanskoj ravnici orijentiri su bili đeram i vetrenjača. Osim što su se ljudi po njima orijentisali, oni su imali i druge namene. Danas bi mogli biti turistička atrakcija, ali prepušteni zubu vremena, tiho žive poslednje dane.
ĐERAM
Đeram je naprava za vađenje vode iz bunara, koja ima dve povezane pritke ili drvena stuba u ravnoteži.
Đeram se sastoji od: drvenog, zaštitnog, pravougaonog okvira, koji se postavlja odmah oko iskopane bunarske rupe, balansnog stuba, koji se sastoji iz rude i drvene račvaste potpore i služi za lakše izvlačenje vode, tega, koji je vezan za rudu (kontra teg), drvene kofe, sa kojom se zagrabi voda koja je vezana sa druge strane i sa kojom se vadi voda, korita (pojilišta), koje se, opet, sastoji iz jednog ili više jednakih delova koji su međusobno povezani i prelivaju se jedan u drugi.
Vodu sa njega piju krave, ovce i koze.
Osim što je služio za napajanje stoke, đeram se nekad koristio i kao orijentir u ravnici.
A osim ove imao je i “signalnu” funkciju.
Pokretanjem rude đerma davao se znak kada je stado stiglo na pojilište, kada se svi okupljaju na ručak ili kada se radni dan u poljima završava ili šta je već dogovoreno da se u pojedinim slučajevima javlja na daljinu.
Koliko je u vojvođanskom životu sve bilo povezano govori i to da se đeram podmazivao – kožurom od slanine.
VETRENJAČE
Danas je preostalo još 11 vetrenjača u Vojvodini, od kojih je samo vetrenjača u Bečeju u funkciji. Mnoge od njih su starije od 150 godina i nalaze se u veoma lošem stanju, iako su i zakonom zaštićene.
Vetrovi i dalje duvaju sa različitih strana sveta, ali vojvođanske vetrenjače ih ne koriste.
U okolini Zrenjanina postoje još dve vetrenjače.
Jedna od tih vetrenjača smeštena je u Belom Blatu, u krugu preduzeća „Bratstvo jedinstvo“. Vetrenjača je iz 1896. godine. Sazidao ju je Arađanin Jan Burik, koji se sa još jednom grupom svojih meštana preselio u Belo Blato. Sagrađena je na mestu gde se nalazila suvača. Imala je funkciju mlina, prvo je koristila energiju vetra, zatim sau-gasa, a na kraju struju. U funkciji je bila do 1971. godine.
Ni Bošnjakova vetrenjača, na izlazu iz Melenaca prema Bašaidu, nije imala više sreće. I ova vetrenjača potiče s kraja 19. veka. I njoj fale krila, a i drveni mehanizam je nestao. Čak dva puta je rađena rekonstrukcija – 1971. godine, ali kako se posle toga o njoj niko nije brinuo, vetrenjača skoro da se urušila, pa je 2007. u dve faze rađena sanacija.
Vetrenjače stare više od 100 godina mogle bi biti prava turistička atrakcija. Ove naše nekako su preživele dosad, pa bi bilo lepo kad bi se u narednom periodu našao pravi upravljač, koji bi se i brinuo o njima, ali im našao i namenu s merom.
