Ne počinji zanat na svoju ruku dok ga nisi dobro ispekao i usavršio u dobrim radionicama, jer će ti se neznanje tek posle osvetiti – prvo je od deset “zlatnih pravila” poslovnog kodeksa Udruženja srpskih zanatlija iz 1911. Poslednje je da se udružuju sa čestitim zanatlijama – zbog bratskog zbora i dogovora, ali i da bi bili efikasniji u radu.
Malo je poznato da grad na Begeju, koji je u svojoj istoriji više puta menjao ime – pa od Velikog Bečkereka, preko Petrovgrada, postao Zrenjanin – ima bogatu zanatsku tradiciju. Može da se pohvali dvovekovnim organizovanim zanatstvom i preduzetništvom, što je sve sistematizovao i publikovao istoričar Milan Đukanov, koji je godinama bio na čelu ovdašnjeg Istorijskog arhiva.
Prvi podaci o zanatlijama u Bečkereku vezani su za dolazak srpskog stanovništva iz Smedereva i okoline, koje je doveo despot Stefan Lazarević, posle 1404, kada je imenovan za velikog župana Torontalske županije. Kovači, abadžije, terzije, čizmari i kujundžije izrađivali su stvari potrebne za svakodnevni život.
Najviše podataka sačuvano je o kujundžijama, odnosno zlatarima. Ne samo zbog toga što su obrađivali skupocene metale, već što su neki, poput Petra Smederevca, postali poznati i slavni jer su okivali crkvene knjige. Jevanđelje posvećeno vladici Maksimu Brankoviću, Smederevac je okovao 1543. po nalogu igumana manastira Krušedola. I danas se nalazi u ovom manastiru, a stručnjaci tvrde da je okov, inače bogato pozlaćen, jedan od najreprezentativnijih radova srpskog zlatarstva 16. veka.
Kujundžijska tradicija nastavljena je i u 17. veku, pod Turcima, koji nisu sprečavali ovu radinost. Iz ovog veka (1663) je i jevanđelje koje je okovao bečkerečki kujundžija Vuk za manastir Grabovac u Mađarskoj. Danas se čuva u Muzeju srpske pravoslavne crkve u Sent Andreji.
Prvi guverner Banata, nakon proterivanja Turaka 1717, postao je austrijski grof Klarijus Florimundus Mersi koji ima najviše zasluga za ubrzani razvoj ovog dela Vojvodine. Ne samo što je prokopao kanal od Temišvara do Bečkereka i Begej učinio plovnim, nego je značajno unapredio zemljoradnju, stočarstvo, zanatstvo i trgovinu. Popunio je Banat stanovništvom tako što je naselio Nemce, Mađare, Italijane, čak Špance, i doveo takozvane “carske zanatlije”. Već 1754. postojala je esnafska zajednica zantalija “molerski rufet”, osnovana od Srba – slikara, koji su vodili borbu sa takozvanim “fušerima” (nadrimajstorima). Nemačke zanatlije postale su uzor za ostale. Spominju se Bernard Kirhofer, koji je izrađivao predmete od srebra i kalaja, Simon Prost majstor za mesing, prvi šeširdžija bio je Jovan Cehetner, a uljar Anton Miler…
Sredinom 18. veka u gradu je već postojala prva manufkatura – kokonerija (svilara), u kojoj su radili novonaseljeni stanovnici Italijani i Španci, koji su bili vični razvijanju kokona (čaura svilene bube) i gajenju sviloprelje.
Nakon što je Marija Terezija poveljom od 6. juna 1769. gradu dodelila privilegiju i uzdigla ga u trgovište, zanatstvo je sa održavanjem vašara još više procvetalo. Osnivaju se brojni cehovi, sa zadatkom da kao pravna lica štite poslovne i lične interese. Ali, i dobrim primerom, poučavanjem, pa i kažnjavanjem, čuvaju, neguju i unapređuju staleški moral ceha. U Istorijskom arivu u Zrenjaninu čuva se “Uredba gombarskog i kapamadžijskog ceha” iz 1801. kojom su obuhvaćena sva pitanja vezana za šegrte, pomoćnike, majstore, disciplinu – sve što se odnosi na rad i ponašanje zanatlija. U to vreme dolazi i do specijalizacije, pa je kod kovača uvedeno zanimanje “kuršmit” (veterinar). A, bio je zabranjen prijem u ceh lica koja kod veterinarskog instituta u Pešti nisu pokazala odgovarajuće znanje za lečenje stoke koju potkivaju.
Sačuvani su i spisi Magistrata iz 1830. iz kojih se vidi da Županija odbacuje žalbu mesnih obućara na trgovce iz Srbije, kojom su tražili da se srpskim trgovcima zabrani prodaja obuće na ovdašnjim vašarima i pijacama. Županija je odbacila žalbu jer prozvodi mesnih obućara nisu zadovoljavali potrošače po ceni i kvalitetu. Izgleda da su se mesne zanatlije veoma plašile konkurencije sa strane, jer su se i pekarski majstori obraćali Magistratu s molbom da ukine pravo pekarima sa sela da prodaju hleb u gradu.
Zanatstvo u Bečkereku dostiglo je vrhunac u drugoj polovini 19. veka, kada se pojavljuju novi zanati metalske struke. Popisom zanatalija iz 1889. utvrđeno je postojanje 575 radnji, 849 zanatlija i 1.080 pomoćnika. Za ovaj period veže se i procvat štamparstva i izdavanje prvih novina. Gotovo neverovatno može da zvuči podatak da je izlazilo čak sedam dnevnih novina. Mnoge radionice pretvarale su se u prve gradske industrijske pogone. “Luksol” je postao fabrika sapuna i sveća, tkačka škola predstavljala je temelj buduće fabrike tepiha “Proleter”… Nikle su prve mašinske ciglane, parne pekare, otvorena železnička radionica, majstori iz Češke pripremali su otvaranje šećerane…
Zanatstvo za vreme Kraljevine Jugoslavije (1918-1941) odlikuje nastojanje ovdašnjih majstora za smanjenje doprinosa za osiguranje radnika, kao i poreza. Ali, i borba protiv “divljih” kolega, nelojalne konkurencije i obavljanja poslova na crno. Zanimljivo je da se 1922. u gradu pojavio prvi taksi – a taksista je bio Ladislav Sabo, koji je vozio automobil marke “Adler”. Godine 1928. Zanatskoj zajednici stigla je ponuda za izvoz cipela i papuča od pletene kože u Ameriku. Te godine doneta je odluka o kupovini zgrade za dom zanatlija koji se i danas nalazi na istom mestu – u ulici Slobodana Bursaća, i pripada Opštem udruženju preduzetnika.
Sve “dečije bolesti” zrenjaninske zanatlije prebolele su u prvim godinama i decenijama nakon Drugog svetskog rata. Naravno, nije ih mimoišla ni ideološka osuda (pa i progon) zbog “bogaćenja na račun tuđe radne snage” i “jačanja tendencija kapitalizma”. Razne transformacije – od zanatske komore do udruženja samostalnih zanatalija, ipak su uspele, a zanatlije uspešno čuvaju tradiciju i neguju običaje svojih slavnih predaka.
